ja bih da kazem...

Dobrodošli na moj blog

01.07.2010.

Homo homini lupus est.

      Otvorih oci, zagazih nogom u novi dan, pojurih da stignem u jednom satu izbjeci suocavanje sa mogucim posljedicama nagomilanih sranja... dok pijem kafu, samo na prvi mah se cinilo da je i ovo jutro bas kao i sva predhodna, cak sam se bojala da je isto kao i buduca...a onda mi pas, moj vjerni drug nasloni njusku na desnu nogu i trzne me iz zacaranog kruga predobro utabanih koraka... i najvjerovatnije bih zaplakala od nagomilanog koktela emocija, ali su me sustigle upitne oci majke, jos jednom navucem grimasu koju predugo nosam, ispod pudera skrivenog sivog lica...

Sat otkucava, ja se na sabahu preseravam sa apsurdima kao sto su emocije, glupacooooooo misli, misli, misli...

Zapravo je nevjerovatno kojim intenzitetom i kojom brzinom se listaju slike i formule koje vode da rijesenja, tu kada sam na korak da izgubim ovo malo dostojanstva... improvizacija, kutovi... i eto ga rijeseno, kasnim tek dvije minute.

Kada bi neko vodio evidenciju mojih bjegova iz neminovnih sranja, i sposobnost da iz necega poput septicke jame izadjem sa mirisom Ljubicice i izgledom Bjele Rade, ostao bih u cudu odakle me uposte u septickoj jami?!

Tu negdje izmedju, svjedocenja pokusaja ubistva,  izbjegavanja uloge svjedoka i davanja bilo kakvog iskaza policiji, sljedila je kafa na kojoj sam slusala Ninino obzerviranje uzaludnog pokusaja "karanja" sa Darkom, i Ene koja sat prica o svom jednogodisnjem sinu i procesu odvikavanja od dojenja, paralelno sam razmisljala o djeci koja sve prisutne vuku za rukav i traze marku, pa oni imaju tek joju godinu?!

 U svom tom bespotrebnom narusavanju tisine od strane mojih isfrustrirano- sebicnih "frendica", trznuo me poznat djeciji glas, maleni rom kojeg vec dugo nisam vidjela...

-Teta, teta, sta ima novo?!

-Hej, pa gdje si ti, ja svaki petak gledam kada ces doci, a tebe nema, pa nije valjda da si opet isao u Italiju, a nisi se pozdravio?!

- Nisam, umrla mi je majka.

- Pa kako si mi ti, oko moje malo?!

- A dobro sam, bila je dzenaza, puno ljudi doslo.

Nas mali konfuzni razgovor u kojem sam pokusavala da ugrabim nit sa ljudkosti a bivala je zakocena zbog nemogucnosti cudjenja nad okrutnoscu ljudske sudbine, je prekinuo konobar, onako narogusen sa svoje visine od 194 cm, je ucinio ono sto je moj vrli "frend" a njegov gazda nalozio: "Otjeraj ga da ih ne maltretira." Jedva sabrana sam sa izopacenim licem izustila tek: Ne diraj ga!!!

Ako covjek moze rezati, tog trenutka sam ja upravo to cinila.

- Odoh ja teta.

- Obecavas da ces doci u petak, nagomilalo se onih tvojih para, dogovor je dogovor.

- Hocu.

-Cuvaj se maleni.

Ena je sa svojom predvidljivom "empatijom" izustila nesto kao, jao, jao, zalosti ili je koristila slicne nearkikulisane zvuke, ja sam cutala, a i sta bih mogla reci.

Nekako sam sigurna da ga dugo necu vidjeti.