ja bih da kazem...

Dobrodošli na moj blog

07.07.2009.

sway, hm...

http://www.youtube.com/watch?v=wGBpY3epodE

 

        Bilo je to,... davno, ... bila je to(ponekada se cini) lijepa prica, bili su to neki dragi ljudi, davno nekada... smo to eto bili "Mi"...

Prolazila sam zurno ulicom, gurala se sa nekim nepoznatim ljudima, za parce trotuara, pognute glave i sirokih zjenica od bjesa u glavi sam castila sve od reda besprijekornim mahalskih slasticama... A onda taman sto stigoh na most, korak mi je zaustavio zvuk poznate melodije...

Neki klinci su imali probu ispod mosta, i eto od svih pjesama bas tada, bas ta ...

                  ......................................     Svadjali smo se cijele noci, ljetna noc u gradu, navala dijasporaca koji pizde nad rodnom grudom, moja izgorila straznjica od izleta u nudizam tog istog dana i... taj tip koji se slepa i pokusava me uvjeriti u ljepotu svemira koji je: eto ucinio svoje i mi smo tu bas taj tren zajedno... po ko zna koji put sam odmahnula rukom i promrmljala: daj ne seri, ali on se ipak trudio da kaze jos nesto...

 Noc je odmicala, a ja sam cak uspjevala izbrojati do deset da ne lanem koju novu, a onda se cuo zvuk poznate pjesme, pozeljela sam plesati tako snazno da sam se jedva suzdrzavala, onaj tip koji me smarao cjele noci je razgovarao na spanskom sa nekim zalutalim putnicima, upadnem u krug muzjaka i kriknem zapovjednicki:

-Jel me to zivota ti  ignorises taman kada mi trebas?!

-Ja tebe nikada, a cak me trebas, kojim cudom?

-Pa da plesemo naravno?!

Dio izvinjenja zbunjenim spancima sam cula, nesto kao duznost zove, a lijepa djevojka ne smije predugo cekati.

Uz prve korake sam jos dodirivala tlo, vec nakon par njih sam bila u nekom novom, drugom, drugacijem odjelu...

Od namrgodjene, poprilicno ogorcene djevojke postala sam ocarana ...nasijana...postojana, a opet...mozda tek iskonski sretna?! To jutro sam se jedva odupla zelji da ga dodirnem usnama, izjurila sam iz auta kao zbunjena siparica, osjehnuvsi se kao odmjerena zena...

24 dana smo proveli zajedno, odvajajuci se tek po koji sat, i brzo jurili u susret jedno drugom, ...

Svjet je uistinu imao boje, po prvi put je kisa bila romanticni gest sudbine, a svaki novi dan je bio avantura u kojoj smo davali sve i vise od toga.

Planovi su se sami zadavali i bili najljepse utociste, osmjeh koji se razvlacio kada bih spomenula njegovo ime je bio snaga i...

ucila sam kako biti odrasla, dorasla ulozi partnera, kako kupovati poklone za malene od njegove sestre, kako se predavati strasti i biti miran kada to on nije, kako se smijati i plakati u dvoje, bez trunke stida, srama, jednostavno...biti?!

Cesto smo nicim izazvani poceli pjevati stihove te poznate pjesme, smjeskali smo se kako bi nam bokovi krenuli da se njisu i kako se osmjeh uvjek istovremeno razvlacio na licu... onda me jednog dananazvao da mi kaze kako je skontao ko pjeva obradu te iste pjesme:

- Ej, pa jebote koji strah, ona klinka ista ti!!!

A onda je jednog jutra dosao pred moja vrata i nije me mogao pogledati u oci... oboje so bjezali od onog djela u kojem govorimo smisaone rijeci, negdje usput na domak mosta poceo je pjevati "nasu" pjesmu, pokusala sam ga pratiti, ali se nikako nisam mogla sjetiti rijeci, zastao je na pola strofe i rekao:

-Jebo te zaboravili smo tekst??????????!!!!!!!!!!

Noc iza smo se rastali, negdje izmedju njegovog hladnog pogleda i udaranja rukama u volan... ja sam nakon dvije godine lebdenja dodirnula tlo... on je postao neko kog ane poznajem i tek jos jedan obican muskarac...

Jutro kada je napustao nas grad, nismo docekali zajedno, ja sam poput zombija zurila u strop, a on je zurno ubacivao svoje kofere u automobil... Negdje oko 8:15h sam ipak zapala, probudila sam se sa rupom u stomaku i onom manje bitnom u sjecanju... nakon nekoliko dana bunila u kojima se cinilo da gubim razum, sjela sam u kadu i vrelim mlazom przila ledja, obrisala se peskirom, obukla novu haljinu i izasla na kafu, ela je pricala gluposti i u pokusaju da me utjesi kopala ranu i cinila da vise boli, a svakom novom boli rastao je i bjes u meni... Zatvorila sam se u sobu i zurila u strop okrenula njegov broj i nakon njegovog poniznog glasa izbacila zamalo sve nagomilano... opalila si samar i obrisala nos... i uradila ono sto sam znala da ce zauvjek zatvoriti vrata izmedju nas dvoje : nazvala tebe?!

Vratio se u grad tek toliko da se uvjeri da su glasine istinite, ja sam tih dana spakovala kofere i otisla sa tobom na more, one noci kada smo u restoranu jeli ribu i pocela je ona pjesma a ti si mi rekao da pjevacica izgleda bas kao ja, promrmljala sam znam neko mi je to vec rekao,...to je bilo onih dana kada sam ustla iz kreveta i zatvorila se u toalet, to je bilo onih noci kada smo prvi puta vodili ljubav...

Sada nakon svega, znam da sam voljela dva covjeka,svakog u razlicitom vremenu i prostoru, na drugaciji nacin?! Znam da su me vojela dva covjeka u istom vremenu i "prostoru" i na isti nacin?! 

Kontradiktorno, irealno... ili...

Nije ni vazno, sada nakon svega, ja i onako nikada nisam zalila za vama, uvjek je to bilo za onim ljepim mogucnostima onog nekog proslog vremena kada smo uistinu mogli :

http://www.youtube.com/watch?v=wGBpY3epodE

i mozda bi neko od nas petero bio sretan.

PS. Ja ipak jos uvjek vjerujem da mogu zaplesati i biti... jos se nisam predala i osudila se na zivot bez melodije, ko zna?